vladimirgrebenar 
Izvanredna vjera je posebno važan dar Duha Svetoga za širenje kraljevstva nebeskog djelima koja nadilaze čovjekove prirodne sposobnosti. Prema svom ishodu ova je karizma vrlo slična daru čudesa, no katkada se čuda po molitvi događaju i da osoba koja moli ne posjeduje izvanrednu vjeru. Primjerice, jedna osoba može moliti za drugu osobu da ozdravi od neke bolesti i po toj molitvi Gospodin može udijeliti milost ozdravljenja, a da obje osobe nemaju dar izvanredne vjere, već Bog daje milost zbog svoje volje.
Izvanredna vjera je takav dar Duha po kojem osoba koja ga posjeduje u srcu osjeća da će se određeni događaj sigurno dogoditi i u takav ishod niti malo ne posumnja i konačno se to ostvari. Kako je to moguće i ovisi li o samoj osobi sposobnost da čini izvanredne stvari? Ne ovisi o prirodnim sposobnostima osobe da čini izvanredne stvari, već Bog osobi koja ima veliko povjerenje u njega govori u srce kakav će biti ishod molitve i tada osoba ne može sumnjati u takav ishod. Riječ od Boga koju osoba prima je toliko snažna da osoba ne može sumnjati u ishod molitve!
Isus je poučio svoje učenike kako se prima izvanredna vjera: „Zaista, kažem vam, ako tko rekne ovoj gori: ‘Digni se i baci u more?’ i ne sumnja u srcu svojemu, nego vjeruje da će se dogoditi ono što veli, to će mu se dogoditi“ (Mk 11, 23). Isus nije htio reći da bi se ljudi trebali zabavljati čineći izvanredne stvari, već da se to smije moliti samo ako je po volji Bogu i zaista potrebno. Dakle, Isus jasno naglašava da ne smije biti sumnje u molitvi koja je pravedna, i dalje o tome nastavlja: „sve što moleći pitate, vjerujte da ste to već primili, i primit ćete“ (Mk 11, 24).
Prema tome, kada molimo trebamo smatrati da smo već primili i ne smijemo sumnjati, a ako ne vidimo odmah da se nešto mijenja to ne znači da se ništa ne događa, već Bog priprema milost u pravi tren kako bi sve bilo savršeno i na njegovu veću slavu. Naravno, Bog će uslišati samo one molitve koje su njemu po volji i u vrijeme kada on procijeni da je najbolje. Zato, kada želimo moliti Gospodina posebne milosti i blagoslove, najprije treba razlučiti je li nakana za koju želimo moliti volja Božja, ako jest, ne smije biti sumnje i dvoličnosti u molitvi, ali ni pregovaračkog pristupa.
Bog je po Mojsiju i njegovoj izvanrednoj vjeri izveo čudesa kako bi narod napustio egipatsko ropstvo prošavši kroz Crveno more po suhom. Nakon toga je isti narod odveo u pustinju gdje nije bilo vode ni hrane kako bi iskušao njihovu vjeru i kako bi još više narasli u povjerenju u Boga. Ta je kušnja Izraelcima i Bogu bila važna zbog rasta naroda u vjeri kako bi zaposjeli obećanu zemlju u kojoj su poganski narodi časteći demone činili gnusobe i odvratnosti. Ta je kušnja bila potrebna kako bi Zakon Božji bio prihvaćen u svem svijetu i svim narodima po primjeru Izraela koji bi postao sveti, blagoslovljeni i bogati narod koji živi u zemlji „kojom teče med i mlijeko“ (Izl 3, 8).
Tako bi se svi narodi zapitali: „kako su ovaj narod i zemlja tako uspješni?“, i upoznali bi da je to zato što: „Bog prebiva posred naroda!“. Nažalost, Izraelci su u pustinju umjesto prihvaćanja takve uloge i rasta u izvanrednoj vjeri izabrali mrmljati protiv Boga: „U pustinji sva izraelska zajednica počne mrmljati protiv Mojsija i Arona. ‘Oh, da smo pomrli od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!’ – rekoše im. ‘Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!’“ (Izl 16, 2 – 3).
Jednostavno, oni nisu imali (po)vjere(nje) u Boga niti nakon tolikih čudesa i znamenja. Bog im je pripremio pedagogiju da kroz kušnje rastu u izvanrednoj vjeri, a oni su taj put odbacivali, nisu se htjeli promijeniti i mislili su na sebe i kratkotrajne interese, ne na Boga i dugoročnu perspektivu. Bog je očekivao da ti ljudi u srcu zahvaljuju i mole i kada se nađu u kušnji i postu i da tako postanu sveti narod. Nažalost, umjesto da proslave Boga djelima oni su iskušavali Boga mrmljanjem okrenuvši se okultnom štovanju egipatskog lažnog božanstva – zlatnog teleta.
Zato nas Bog opominje da nikada ne mrmljamo kada se nađemo u kušnjama: „Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji gdje me iskušavahu očevi vaši premda vidješe djela moja. Četrdeset ljeta jadio me naraštaj onaj, pa rekoh: ‘Narod su nestalna srca i ne promiču moje putove.’ Stog se zakleh u svom gnjevu: ‘Nikad neće ući u moj pokoj!’“ (Ps 95, 8 – 11).
Apostol Pavao nas uči da zahvaljujemo na svakoj prilici i kušnji koju nam Bog daje da rastemo u izvanrednoj vjeri: „U svakoj prilici zahvaljujte! Jer, to Bog hoće od vas“ (1 Sol 5, 18). Apostol Jakov nas uči: „Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da kušanje vaše vjere stvara postojanost“ (Jak, 1, 2). Put do izvanredne vjere vodi kroz pustinju u kojoj su Božje kušnje, ali i đavolske napasti. Nije li i sam Isus bio tako iskušan? Isus je nakon svog krštenja na Jordanu bio od Duha odveden u pustinju da prođe kroz kušnju posta od četrdeset dana.
Velikim postom Isus je zadobio milost još jače izvanredne vjere. Na kraju posta, pošto je izvršio što je Bog pred njega stavio kao svoju volju, u trenucima primljene velike milosti, ali i najveće fizičke slabosti, pristupio je napasnik koji je pokušao zavesti Isusa te dar izvanredne vjere i čudesa preoteti u magijski čin. Napasnik je pokušao prevariti Isusa zamkom kako je prevario izraelski narod u trenucima kad su bili gladni i žedni, i kada su umjesto molitve Bogu upali u okultno štovanje zlatnog teleta: „Tada mu pristupi napasnik i reče: ‘Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.’ Isus odvrati: ‘Pisano je: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.”“ (Mt 4, 3 – 4).
Neprijatelj je pokušao Isusa zavesti da koristi izvanrednu vjeru ne pitajući Boga Oca što treba činiti s tim darom, već slušajući svoju volju, ili još opasnije, slušajući njegovu đavolsku volju poput Izraelaca u pustinji. Zato Isus reče da će djelovati samo kada primi „riječi koja izlazi iz usta Božjih“, i neće djelovati svojom voljom niti u trenucima slabosti, najvećih kušnji i napasti. Što se dogodi kada ostanemo čvrsti i postojani u vjeri do kraja, do granice razuma i ljudske izdržljivosti, otporni na fizičku bol i zlodušne zavodljive napasti? Uvijek se očituje Bog na izvanredan način: „Potom ga ostavi đavao, a pristupiše anđeli te su ga dvorili“ (Mt 4, 11). Drugim riječima, Bog nam daje milost rasta u vjeri na jednu veću duhovnu dimenziju bliže njemu.
Izvanredna vjera je neodvojivo povezana sa vršenjem volje Božje i što čovjek više osluškuje i izvršava ono što pred njega Bog stavi, sve više raste u vjeri i može zadobiti dar izvanredne vjere. Prema tome, ljudi koji su samo pobožni, a izvršavaju svoju volju ili slušaju što im drugi govore i ravnaju se po tome ne mogu primiti ovu karizmu. Izvanredna vjera je plod poslušnosti Bogu, a ne sebi ili ljudima.
Gospodin Isus je pred uznesenje na nebo dao posljednju i najvažniju zapovijed apostolima i učenicima što trebaju činiti za širenje kraljevstva nebeskoga i obećao da će ih pratiti znakovi čudesa i izvanredne vjere: „Pođite u cijeli svijet i navijestite Radosnu vijest svakomu stvorenju! Tko bude vjerovao i pokrstio se, bit će spašen; tko ne bude vjerovao, bit će osuđen. Ova će znamenja pratiti one koji budu povjerovali: mojim će Imenom izgoniti zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama i, ako popiju što smrtonosno, doista im neće nauditi; na bolesnike će stavljati ruke, i oni će ozdravljati!“ (Mk 16, 15 – 18). Nisu samo apostoli i učenici onog vremena primili ovaj poziv, već i mi.
Danas, u vrijeme velike tame nad svijetom trebamo činiti isto ono na što je Isus pozvao svoje suvremenike. Svi smo mi pozvani promicati Radosnu vijest u okolnostima života i okruženju kojem pripadamo, jer moramo osjećati strah Božji da na nas ne padne Božji gnjev i osuda kako je pisano za palu izraelsku generaciju u pustinji: ‘Narod su nestalna srca i ne promiču moje putove.’ Naše djelovanje u svijetu mora biti takvo da promičemo Božje putove u svako vrijeme i na svakom mjestu.
Dar izvanredne vjere je posebno važna karizma u poduzetništvu koje ima veliki utjecaj na širenje kraljevstva nebeskog na zemlji i snažno je svjedočanstvo za promicanje Božjih puteva. Poduzetnik nema pod kontrolom slobodno tržište niti utječe na kupce da kupuju sa sigurnošću njegove proizvode ili usluge, već se nada ugovaranju poslova i prodaji koja osigurava održivost poslovanja. Takvo iščekivanje poslova je prava duhovna pustinja neizvjesnosti u kojoj se nalazi. Pritiske koje osjeća dok čeka Božju intervenciju može eliminirati samo na jedan način, mora osobno intervenirati za kraljevstvo Božje.
Mnogi poduzetnici koji su vjernici su mi svjedočili da kada su predali dio svog dana za širenje kraljevstva Božjeg na zemlji poput aktivnog djelovanja u nekoj laičkoj župnoj službi, pisanja članaka za Gospodina, molitve polaganjem ruku za bolesne, molitve za potlačene i njihovo oslobođenje od utjecaja zlih duhova, fizički rad za potrebe župne zajednice, molitvene aktivnosti u župnoj zajednici i sl., ili su dali donacije za potrebne, da im je Gospodin ‘platio’ na neobjašnjiv način izvrsnim poslovima i poslovnim rezultatima.
Time se ostvaruje Isusovo obećanje za koje se očekuje dar izvanredne vjere: „svatko tko ostavi radi mene i radi Radosne vijesti kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili njive, dobiva za to stostruko: sad, u ovom svijetu, kuće, braću, sestre, majku, djecu i njive, doduše s progonima, a u budućem svijetu život vječni“ (Mk 10, 29 – 30). Kada imaš misiju poduzetnika najizvrsniji način upravljanja pothvatom i oslobođenja od stresova i neizvjesnosti je služiti Gospodinu pored poduzetničkog posla nekim smjerom širenja kraljevstva nebeskog na zemlji koji nam Bog otvori kao životnu misiju.
Prihvatiti u nedostatku vremena pod utjecajem poslovnih obveza da se širi kraljevstvo nebeskog nekom drugom aktivnosti koja naizgled nema veze s poslom zahtjeva izvanrednu vjeru. Racionalan razum pod utjecajem straha kaže: „ako želiš uspjeti moraš naporno čitav dan raditi kao poduzetnik i nemaš vremena za ništa drugo“. Razum vjere pod utjecajem ljubavi kaže: „mudro je pored poduzetničke aktivnosti širiti kraljevstvo nebesko, jer Bog tako preuzima na sebe sve moje poslovne potrebe i daje blagoslov!“
Poduzetnicima koji još nisu spoznali ovu Istinu preostaje da se odvaže: „Kušajte i vidite kako dobar je Jahve: blago čovjeku koji se njemu utječe“ (Ps 34, 9).[1]
[1] Članak je uz manje izmjene objavljen u: Veritas. Glasnik sv. Antuna Padovanskog. Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Zagreb. Sveti Duh 31. Broj 3. Ožujak 2022. Str. 36.