vladimirgrebenar 
Pokretanje poslovnih pothvata i upravljanje njihovim rastom i razvojem čovjekova je stvaralačka aktivnost na koju se jednako odnose poruke Svetog pisma kao i na sva druga plemenita područja stvaralaštva. Bog Otac nas poziva da za života svim svojim djelima doprinosimo širenju kraljevstva nebeskoga na zemlji. Štoviše, to je ključ koji otvara vrata našeg vječnog života! U molitvi Ocu nebeskom izgovaramo: „dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji“. Dakle, kraljevstvo se nebesko spušta s neba na pojedinca jedino ako vrši volju Božju u konkretnim okolnostima života. Vršiti volju Božju znači ljubiti Boga iznad svega. Ne postoji niti jedan drugi način širenja kraljevstva nebeskog na zemlji osim vršeći volju Božju: „svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!“ (Mt 22, 37) i to potpuno ljubeći Krista. Zato kršćani ne bi smjeli pokretati poslovne inicijative kojima će upravljati veći dio života, ako one nisu došle od Gospodina.
Poslovna ideja nužno mora doći od Boga da bi doprinijela širenju kraljevstva nebeskog na zemlji. Bog Otac započeo je stvaranje svijeta u Svijetlosti: „I reče Bog: ‘Neka Bude svjetlost!’“ (Post 1, 3). Svjetlost po kojoj je Bog započeo pothvat stvaranja svijeta je Sin Božji: „Svijetlo istinito, koje rasvjetljuje svakog čovjeka, dođe na ovaj svijet. Bijaše na svijetu, i svijet postade po njemu“ (Iv 1, 9 – 10). Poduzetnici i lideri koji pokreću poslovne inicijative ne bi smjeli započeti, a da nisu dobili potvrdu od Gospodina da je ideja Božja volja! Ponašanje suprotno tome je oholost, a oholost je vršenje vlastite volje i preuzimanje kontrole nad vlastitim životom bez Božjeg utjecaja, makar se održavala stroga forma pobožnosti.
Treba uvijek imati na umu da su jako pobožni, ali oholi ljudi koji su bili buntovni i neposlušni kada im je Isus govorio dali razapeti Isusa. S druge strane, Isusa su slijedili ljudi koji su u njega imali (po)vjere(nja), slušali što im govori, kamo da idu i što da čine. Pobožnost koja ne slijedi Isusov glas u srcu molitelja, već racionalno umovanje je jalova i takvi su ljudi zapravo daleko od Isusa: „Tada se mnogi njegovi učenici povukoše i nisu više išli za njim“ (Iv 6, 66). Jednako tako, jalovi su i poslovni pothvati koji nisu Božjom voljom inicirani, jer Svjetlost nije nad njima makar prema svjetovnim kriterijima imali veliki potencijal profita.
Sveto pismo sadrži najmanje sedam kriterija kako prepoznati je li poslovna ideja volja Božja. Prva tri kriterija odnose se na općenite životne izbore i mogu se primijeniti i na područje poduzetništva. Svjedočanstvo za takav način donošenja odluka u Svetom pismu nalazimo u navještenju Isusova rođenja tijekom razgovora između anđela Gabrijela i Marije. Četiri ostala kriterija se odnose na poslovne inicijative. Temelje se na Isusovoj pouci bogatom mladiću kako da se odrekne svega nepravedno stečenog i započne sve ispočetka slijedeći njegov nauk.
Sedam kriterija kako prepoznati je li poslovna ideja volja Božja:
- mir u srcu,
- razumska nejasnoća,
- vjera u uspjeh,
- doprinos kraljevstvu nebeskom,
- mir u obitelji poduzetnika,
- korist za dionike i
- potencijal dobiti.
Mir u srcu je prvi pokazatelj da je riječ o volji Božjoj. Međutim, ovdje nije riječ o prirodnom osjećaju mirnoće nakon odmora ili nakon neke aktivnosti u prirodi. Riječ je o Isusovom miru: „Ostavljam vam mir; mir i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje“ (Iv 14, 27).
Isusov mir je rezultat vršenja volje Božje i molitvenog života. Isus tako jasno govori o nekoj posebnoj vrsti mira koji se osjeća na dubokim razinama duha i koji je toliko intenzivan da ga ne mogu oduzeti nemirni utjecaji svijeta. Zato nas Isus opominje da čuvamo njegov mir na način da ne slušamo svijet: „Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce“ (Iv 14, 27). Kada je anđeo Gabrijel prišao Mariji da joj prenese životni poziv od Boga, prve riječi koje je izgovorio nakon pozdrava bile su: „Ne boj se, Marijo“ (Lk 1, 30).
Marija je do tog trenutka bila u velikom miru, pa joj je anđeo zapravo rekao da zadrži mir. Prema tome, Božji se pozivi ne mogu prihvatiti kad je čovjek u nemiru i ima osjećaj Božje odsutnosti u srcu. Razumom uvijek vjerujemo da je Bog sveprisutan, ali srcem osjećamo Božju blizinu koja nosi molitvenu utjehu ili srcem osjećamo našu odsutnost od Boga koja nosi molitvenu suhoću. Veoma važno za poduzetnika je da sačuva Isusov mir u srcu koji je došao kao milost dok u molitvi s Isusom razmatra pokretanje neke inicijative. Prvi je to korak potvrde da je riječ o volji Božjoj.
Razumska nejasnoća je osjećaj opiranja naše ograničene racionalne spoznaje koja želi sve razumjeti i kontrolirati kako bi eliminirala strahove od neizvjesnosti na putu izvršavanja volje Božje. No, to nije moguće! Kada Bog poziva čovjeka on ga poziva na nešto veliko s velikim povjerenjem u čovjeka. Ograničeni prirodni kapaciteti našeg spoznavanja ne mogu primiti toliku količinu informacija važnih za konačan uspjeh i zato ne možemo čuti puni odgovor na pitanje koje uvijek postavljamo: „Kako će to biti?“ (Lk 1, 34). Naprotiv, moramo imati (po)vjere(nje) u Boga Oca kao što malena djeca imaju u svoje zemaljske roditelje: „ako ponovo ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18, 3). Božji poziv je uvijek test naše(g) (po)vjere(nja) u nebeskog Oca.
Bog nam u ljubavi daje svoj mir, a s druge strane se buni naša slaba narav koja traži kontrolu nad vlastitim životom na način da sami usmjeravamo svoje korake. Vršiti volju Božju znači svjesno izabrati avanturu i neizvjesnost tako da je svaki oblik samokontrole životnih okolnosti i umovanja o budućnosti potrebno odbaciti kao nešto što se opire vrhunskim rezultatima koje Bog želi dati.
Vjera u uspjeh treći je kriterij potvrde volje Božje. Zbog razumske nejasnoće kako će se kroz dinamiku vremena poziv od Boga odvijati u čovjekovom životu nema drugog izbora već u Boga staviti veliko povjerenje. Odluka o prihvaćanju poziva zahtjeva veliko povjerenje. Mnogi ljudi traže određene znakove pa čak toliko znakova da budu racionalno sigurni da će nužno uspjeti na tom putu. No, Bog će dati onoliko znakova koliko je potrebno da bi vjera kao jezičac na tezulji samo malo nadjačala razumsku nejasnoću. Ostalo čovjek mora prihvatiti kako bi rastao u vjeri novim spoznajama kroz proživljena iskustva. Kada bi sve znali unaprijed naši bi životi bili monotoni i ne bi bili zahvalni Gospodinu niti bi ga ljubili.
Naša grešna narav iscjeljuje i popravlja se kroz cjeloživotni proces povjerenja u Boga. Majka Marija je vrlo brzo odgovorila na najveći Božji poziv upućen jednom ljudskom biću: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj“ (Lk 1, 38). Marija je mogla postaviti još mnogo pitanja anđelu o tome kako je nešto moguće, kako će to biti, zašto će to biti, što onda kada… Naša nebeska Majka nije išla tim putem, već je prihvatila u srcu Božji poziv kojeg je i osjećala u srcu da je od Boga. Marija je u potpunosti racionalno promišljanje zatomila pred Božjom voljom. Kada čovjek ima toliko (po)vjere(nja) u Boga tada Bog može učiniti vrhunske stvari koje čovjek ne može zamisliti da su moguće.
Naša sumnja u Boga i vlastite sposobnosti kad surađujemo s Bogom je jedina barijera rezultatima koje Bog želi. Možemo biti izrazito pobožni i moliti razne molitve satima i tako godinama, ali ako ne želimo znati što je volja Božja i vršiti što je Bog pred nas stavio sva ta pobožnost nema snagu zbog oholog srca.
Mnogi su skloni svoje vlastite inicijative proglašavati voljom Božjom zato što se neka ideja ne protivi Deset Božjih zapovijedi, ali to nije točno! Bog za nas ima konkretne, a ne općenite pozive. Kada služimo Bogu mi ne postajemo robovi, već potpuno slobodni. Otajstvo se to protivi racionalnom umu. Čovjek se pita: „Kako mogu biti slobodan, ako moram donositi odluke koje Bog pred mene stavlja?“ No, to je površno razumijevanje Božjeg odnosa prema nama.
Možemo li zamisliti jako poslušno dijete koje razmišlja o bavljenju nekim sportom, a da o tome neće razgovarati s roditeljima koji se tomu raduju i žele preuzeti obveze oko članarine i prijevoza na treninge? Možemo li zamisliti onda jako poniznog poduzetnika koji razmišlja o pokretanju poslovnih inicijativa, a da o njima neće razgovarati s nebeskim Ocem koji želi pomoći da pothvat ostvari vrhunski rezultat i da se proslavi Bog po onima koji upravljaju pothvatom. Bog je Ljubav: „U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe“ (1 Iv 4, 10).[1]
[1] Članak je uz manje izmjene objavljen u: Veritas. Glasnik sv. Antuna Padovanskog. Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Zagreb. Sveti Duh 31. Broj 7-8. Srpanj – kolovoz 2022. Str. 30.