vladimirgrebenar 
Izravna Božja riječ je govor čovjeku sličan kao kad ljudi razgovaraju između sebe verbalnom komunikacijom. Ključno obilježje takvog govora je da čovjek čuje Božje poruke tjelesnim osjetilom sluha. Primjer iz Svetog pisma je kada se Bog obraćao mladiću Samuelu, a on je mislio da ga zove svećenik Eli: „I Bog zovnu: ‘Samuele! Samuele!’ A on odgovori: ‘Evo me!’ I otrča k Eliju i reče: ‘Evo me! Ti si me zvao!’ A Eli reče: ‘Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!’ I on ode i leže“ (1 Sam 3, 4 – 5). Čak tri puta je Samuel odlazio Eliju s istim pitanjem, tek se četvrti puta odazvao Bogu.
Ovakav način Božjeg govora čovjeku nije čest. U Svetom pismu opisani su i drugi događaji kada je Bog govorio na ovaj način. Primjerice, prilikom krštenja Isusova na rijeci Jordanu (Mt 3, 17) ili tijekom preobraženja na gori Taboru (Mt 17,5). Bog Otac je s neba izgovorio prisutnima istu poruku: „Ovo je Sin moj, ljubljeni moj, koga sam odabrao“. Kada analiziramo događaje iz Svetog pisma gdje se Bog izravno obraćao naravnim glasom spoznajemo da je tako komunicirao samo poniznim i iskrenim ljudima kojima je prenosio poruke na korist zajednici.
Većina ljudi misli kako je verbalna komunikacija najučinkovitiji oblik komunikacije između ljudi. Međutim, to nije točno. Ljudi često puta jedno govore, a drugo misle i takav se govor lako razluči kao neistinit. Boja glasa, geste lica, pokreti tijela i drugi neverbalni čimbenici snažnije utječu na emocije i odaju što osoba osjeća i misli, bolje od izgovorenih riječi. Verbalna komunikacija nije najučinkovitiji oblik komunikacije između ljudi pa ne treba čuditi da takav način komunikacije ne koristi niti Bog kada se obraća čovjeku, osim u rijetkim i iznimnim situacijama.
Što se tiče molitve za poslovne potrebe ne treba očekivati da ćemo čuti naravni glas i jednostavne smjernice što da činimo s potpuno izvjesnim ishodima i bez rizika. Nije to Božji narativ komunikacije s čovjekom kada on poziva na svoje pothvate! Kada Gospodin zove, uvijek očekuje naše trajno povjerenje u njega na putu do zajedničkog uspjeha! Ovdje griješe mnogi koji misle da bi Bog trebao bit sretan što su se oni odlučili malo vremena posvetiti molitvi ili otići na neko hodočašće ili otići na duhovnu obnovu pa očekuju kako će s Bogom brzo riješiti nagomilane probleme, a onda dalje nastaviti starim „slijepim ulicama“.
Zato Bog takvima ne daje nikakav odgovor određeno vrijeme kako bi obraćenici ostali prokušani u povjerenju u njega. Bog je najbolji poslovni partner koji želi dati puno povjerenje, ali takav pristup očekuje i od nas prema njemu. Božje povjerenje treba zavrijediti prokušanim životom u vjeri. Često puta se čuje za poslovne odnose uspješnih ljudi kako se brzo dogovore i stisnu ruku oko nekog dogovora, jer imaju veliko povjerenje jedni u druge. Kada su takvi odnosi povjerenja između uspješnih poslovnih ljudi mogu li biti drugačiji s Bogom?
Srce je čovjekovo najsenzibilnije duhovno osjetilo kada je riječ o komunikaciji s Bogom. Čovjek najčešće prima poruke od Gospodina u srce. Kada čitamo svetopisamski tekst, slušamo dobar nagovor Bogu posvećene osobe ili razmišljamo o nekom molitvenom poticaju, srce je duhovan organ kojim osjećamo poruke i razlučujemo njihov izvor. Čovjek u svom srcu nosi istinu o sebi. Iskrenost, poniznost, skromnost, pravednost, ljubav i druge vrline izlaze iz srca.
Nasuprot tome, pokvarenost, podmuklost, spletke, sebičnost, oholost, i druga zla isto izlaze iz srca. Srce je medij kojim komuniciramo sa duhovnim svjetovima dobra i zla. Čovjekovo srce je pod neprestanim utjecajem dobra i zla, a čovjek svojom voljom odlučuje kojoj će strani povjeriti svoje srce, a onda i svoj život, budućnost i vječnost. Bog je nenametljiv i želi da se čovjek slobodnom voljom odluči za dobro.
Ukoliko čovjek prianja uz zlo, suprotno Božjoj volji, Bog poštuje volju čovjeka koji se radije odlučuje za zlo. Đavao je nasilnik i želi silom osvojiti čovjeka podmećući mu neprestano laži kao istinu. Đavao ne poštuje našu volju i želi nas pod svaku cijenu uništiti, ali to čini zavođenjem i laskanjem. Čovjek srcem bira stranu i srce je zrcalo našeg opredjeljenja. Srce ima zapisanu povijest našeg životnog „programskog koda“, tj. istine o nama samima. Bog gleda u naše srce kada verbalno izgovaramo molitve, jer u srcu vidi uz što više prianjamo, istinu ili laž.
Nažalost, mnogi se mole samo usnama, a srce im je puno podmuklosti, sebičnosti, oholosti, taštine i svakovrsnog zla. Isus je oštro osudio licemjerje farizeja i pismoznanaca, tadašnjih svećenika i vjeroučitelja koji su izvana pred ljudima izgledali jako pobožno, a bili su puni zavisti i sebičnosti: „Lijepo je o vama licemjerima prorokovao Izaija kad napisa: ‘Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzaludno je bogoštovlje koje mi iskazuje’“ (Mk 7, 6). Jesu li naše izgovorene molitve u skladu s istinom zapisanom u našem srcu?
Kada se molimo za poslovne pothvate i odluke, Bog gleda u naše srce i pronalazi temeljne motive poslovnoj aktivnosti. Ako su motivi plemeniti, na korist drugima, u skladu sa našim sklonostima i mogućnostima, izazovni i traže povjerenje u Boga, molitva će biti uslišana. Ako su motivi lažni, na korist nama samima, štetni za druge i našu obitelj, a posao za koji nemamo obrazovanje niti sklonost motiviran isključivo profitom, molitva nije po volji Gospodinu. Istina o motivima je zapisana u našem srcu. Kako iskren i pravedan vjernik može prepoznati volju Božju u srcu? Bog u nas ima više povjerenja nego mi u njega ili sami u sebe. Poziva nas na velike izazove i djela. Njegov poziv u srce izaziva zbunjenost uma i dira u osjećaje srca. Srcem osjećamo sklonost i čežnju prema tom izazovu, a um je zbunjen „kako će to biti“.
Zato je obilježje važnih Božjih poziva zbunjenost uma i mir srca. Poruke u srce primamo osluškujući unutarnjim osjetilima kada razmatramo Sveto pismo, tijekom i nakon molitve krunice, prilikom i odmah nakon blagovanja Tijela Kristova, tijekom i nakon molitve u jezicima, tumačenja jezika, proroštva… Potrebno je pronaći mir na nekom mjestu, opustiti se, zastati na neko vrijeme, barem nekoliko minuta, možda pola sata, sat ili duže, i osluškivati, dopustiti Bogu da progovori u srce: „Rano ujutro, dok je još bio mrak, ustade, iziđe te ode na samotno mjesto, i tu je molio“ (Mk 1, 35). Čineći tako, Bogu otvaramo prostor da djeluje aktivno u našem životu. Čovjek je velik i raste kada dopusti da Božji Duh bude aktivan u njemu: „On mora rasti, a ja se umanjivati“ (Iv 3, 30).
Mašta je posebno važan kanal komunikacije s Bogom. Uglavnom maštu pripisujemo nekom djetinjem ponašanju. Često puta kažemo za nekoga tko je kreativan da je maštovit. Ignacije Lojolski posebno je naglasio važnost mašte u prepoznavanju volje Božje kroz meditaciju i kontemplaciju Svetog pisma i otajstava Isusova života. Meditacija je takva molitva u kojoj čovjek koristi razum, pamet i volju da pronikne u općeniti smisao zapisane poruke koja ima narativ jednak za sve ljude. Primjer događaja za meditaciju za poslovne ljude je kada je Isus pozvao Petra u službu, no prije toga pozvao ga je na poslovnu odluku koja se Petru činila nerazumnom (Lk 5, 1 – 11). Premda je Petar bio vrsni ribar, svu noć je ribario i ništa nije ulovio, a Isus ga je pozvao da ponovo baci mreže i to za dana kada se ne lovi, nedaleko obale gdje ribe nema.
Petar je najprije imao ogroman otpor, no brzo je promijenio mišljenje, poslušao Isusa, bacio mreže u vjeri gdje racionalnim umom nikad ne bi i ostvario veliki poslovni uspjeh. Mreže su se razdirale od tereta svakovrsne ribe. Petar je poslušao Isusa i ostvario taj dan veliki poslovni dobitak! Sadržaj teksta je vrlo kratak, ali se može rekonstruirati događaj i spoznati sve bitne činjenice koje nisu zapisane. Premda u tekstu ne piše, jasno je da se Petar lađicom približio obali da čuje Isusov govor samo zato što nije ništa ulovio tu noć, jer da jeste, ne bi prišao, već bi čekao da se mnoštvo naroda raziđe i tek tada bi privezao lađu da iznese ulov. Bio je to prvi susret Petra s Isusom. Petar je nakon poslovnog neuspjeha pustio Isusa u svoju lađu, a lađa je bila imovina njegovog posla ili obrta kako mi to danas zovemo.
Meditacijom se ovaj događaj može zamisliti u mašti. U meditaciji je mašta pod kontrolom razuma. Na temelju ovog događaja da se zaključiti kako Gospodin može dopustiti neki poslovni pad kako bi ga lakše upoznali i pustili u naše svakodnevne poslove. Isus je pitao Petra smije li ući u njegovu lađu, a to znači da Isus želi ući u naše poslove, ali samo ako mu dopustimo. Drugi način kada mašta dolazi još više do izražaja je kontemplacija, odnosno kada je razum podređen mašti. Riječ je o molitvenom iskustvu koje čovjek ne može svojim snagama stvoriti, već je to poseban dar Božji.
Čovjek koji opušteno meditira u jednom trenutku prelazi u stanje kao da svjestan sanja, stanje u kojem mašta preuzima veći utjecaj i Duh Sveti se koristi maštom da bi čovjeku poslao neku važnu poruku za njegov život ili za druge ljude. Kontemplacija je za razliku od meditacije usmjerena životu molitelja i nema općeniti narativ, već konkretnu poruku za život osobe koja moli. Primjer kontemplacije istog događaja iz Svetog pisma bi bio da čovjek maštom u jednom trenutku vidi sebe u tom događaju i kako njemu Gospodin govori da baci mreže na neko konkretno mjesto, a to bi imalo značiti da će Bog blagosloviti novi smjer rada ili neki novi pothvat. Afekti kontemplativne molitve mogu biti različiti i zahtijevaju mnogo molitvenog iskustva kako bi ih se znalo protumačiti.