vladimirgrebenar 
Karizme su izvanredni darovi Duha Svetoga po kojima Bog na poseban način komunicira s čovjekom. Apostol Pavao navodi točno devet izvanrednih darova: „Jednomu se po Duhu daje mudrost, drugomu znanje – po istom Duhu; jednomu se daje vjera u istom Duhu, drugomu dar ozdravljanja u ovom jedinom Duhu; jednomu moć čudesa, drugomu dar proricanja; jednomu sposobnost razlikovanja duhova, drugomu različiti jezici, a trećemu dar tumačenja jezika“ (1 Kor 12, 8 – 10). U kontekstu osluškivanja i vršenja volje Božje posebno su važne karizme molitve u jezicima, tumačenja jezika, proroštva, razlučivanja duhova, spoznaje, mudrosti i izvanredne vjere.
Molitva u jezicima je prva vokalna karizma od tri govorne karizme, druge dvije su tumačenje jezika i proroštvo. Čovjek kršten u Duhu može moliti u drugim jezicima, a da ne razumije značenje tog govora. Kada osoba primi ovu milost najprije moli sa nekoliko nepoznatih riječi, a tijekom vremena i ustrajne molitve broj se riječi sve više povećava. Molitva u jezicima je znak da je Duh Sveti na poseban način aktivan, jer Duh moli i govori kroz čovjeka riječi koje molitelj ne razumije: „Duh pritječe u pomoć našoj slabosti, jer mi ne znamo što da primjereno molimo, ali sam Duh moli za nas neizrecivim uzdasima“ (Rim 8, 26).
Prvi kršćani nisu mogli moliti litanije, krunice, časoslove i dr. molitve, jer su sve te molitve nastale stoljećima kasnije. Mnogi kršćani u prvim vremenima Crkve bili su nepismeni ljudi koji nisu znali čitati i nisu mogli pohoditi neku školu u kojoj bi bili poučeni o vjeri. Međutim, Bog je savršeno pravedan i zato je predvidio molitvu u jezicima za sve ljude svih vremena kao poseban dar po kojem se sam Duh zauzima za potrebe molitelja kada ovaj ne zna kako i za što da moli: „jer, prije nego ga zamolite, zna Otac vaš što vam je potrebno“ (Mt 6, 8).
Molitva u jezicima je na neki način slika vjere na koju smo pozvani, jer molitelj pred Bogom povlači svoje racionalno promišljanje i dopušta Duhu kojeg je primio krštenjem da se služi njegovim tjelesnim osjetilom govora i zauzima za njegove potrebe: „Jer, ako se molim tuđim jezikom, moj duh moli, ali moj razum ostaje neplodan“ (1 Kor 14, 14). Drugim riječima, onaj koji moli u jezicima kao da dopušta Duhu da umjesto njega govori: „Vodi me ti Gospodine, iscijeli moje rane, stavi preda me svoje izbore, daruj mi snagu da vršim tvoju volju, milosti da te slijedim…“
Sam čin molitve je sjedinjenje s Bogom na poseban način, jer Božji Duh u čovjeku moli za čovjekove potrebe i na takav vidljiv način dokazuje kako je Crkva mistično Tijelo Kristovo sastavljeno od vjernika koje povezuje jedan Duh: „A sve to čini jedan te isti Duh koji to razdjeljuje svakom ponaosob kako hoće“ (1 Kor 12, 11).
Prije nego li se Duh sveti na Pedesetnicu spustio nad apostole, oni su bili uplašeni za svoj život, zatajili su Isusa i skrivali se od Židova i Rimljana. Nakon uskrsnuća, Gospodin je obećao apostolima silazak Duha: „Evo, ja ću odaslati na vas ono što je Otac moj obećao. A vi ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgor“ (Lk 24, 49). Zato su svi bili okupljeni na jednom mjestu, a netom prije krštenja u Duhu vidjeli su kao plamene jezike iznad svojih glava.
Kada se Duh spustio nad apostole svi su apostoli počeli moliti u drugim jezicima: „Kad napokon dođe Pedeseti dan, svi bijahu skupljeni na istom mjestu. Tad iznenada dođe neka huka s neba, kao kad puše silan vjetar, pa ispuni svu kuću u kojoj su boravili. I ukazaše im se jezici kao od plamena, i razdijeliše se te nad svakog od njih siđe po jedan. Svi se oni napuniše Duha Svetoga te počeše govoriti tuđim jezicima, kako ih je već Duh nadahnjivao da govore“ (Dj 2, 1 – 4). Dakle, vidljiv znak krštenja u Duhu je molitva u jezicima. Što se dogodilo nakon ovog događaja? Rođena je Crkva! Apostoli su se rodili nanovo i postali su neustrašivi. Njihova vjera je nadjačala racionalnost i ništa ih nije moglo zaustaviti u aktivnostima širenja Radosne vijesti.
Mnogi kršćani danas mole u jezicima, ali nažalost mnogi ne žele aktivirati taj dar ili imaju otpore prema ovoj molitvi. Neki kažu kako nisu primili taj dar, no to nije točno, jer se sakramentima Krštenja i Potvrde prima i dar molitve u jezicima i druge karizme koje ne mogu biti aktivne protivno volji čovjeka.
Molitva u jezicima i druge karizme mogu biti aktivne samo ako kršćanin to želi i za tu milost punim srcem moli, jer Bog neće protiv naše volje aktivirati izvanredne darove.
Apostol Pavao je poučavao prve kršćane da moraju imati veliku želju i gorljivu molitvu kako bi se aktivirali izvanredni darovi: „Vruće čeznite za darovima Duha“ (1 Kor 14, 1). Osoba može kleknuti u tišini sobe, poniziti se poput malog djeteta, zazvati Duha Božjeg i pokušati moliti u jezicima i Gospodin će udijeliti tu milost ako je srce otvoreno. Kršćani koji su se opredijelili biti racionalisti i nisu srcem upoznali Isusa ne mogu moliti u jezicima. U njima su karizme blokirane, jer ne dopuštaju Duhu da „puše gdje hoće“ (Iv 3, 8).
Molitva u jezicima je molitva srca, a ne uma. Neki smatraju kako je molitva u jezicima djetinja i zastarjela te kako znanost i filozofija daju bolje usmjerenje o vjeri, no Isus je rekao sljedeće: „Zaista, kažem vam, ako ponovo ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18, 3). Isus nas je opomenuo da pazimo što govorimo o Duhu: „Ako tko rekne što protiv Sina Čovječjega, može mu se oprostiti, ali tko rekne što protiv Duha Svetoga, ne može mu se oprostiti ni na ovom svijetu, ni na drugome“ (Mt 12, 32).
Neki nastoje minorizirati karizme Duha pozivajući se na apostola Pavla koji je iznad karizmi uzdigao ljubav. No, sveti Pavao nije osporio karizme, već poučavao da su karizme siguran put do kršćanske ljubavi, odnosno da je svrha karizmi postići ljubav: „Težite za ljubavlju! Vruće čeznite za duhovnim darovima“ (1 Kor 14, 1). Pavao je oštro upozorio zajednicu u Solunu, a time i sve naše suvremenike koji se opiru djelovanju karizmi: „Duha ne gasite“ (1 Sol 5, 19). Konačno, sam je Isus prije uznesenja na nebo govorio o molitvi u jezicima kao znaku vjere: „Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima“ (Mk 16, 17).
Izgovorene riječi molitve u jezicima najčešće su ili neki aktivni strani jezik ili neki nestali izumrli stari jezik, jer Bog želi da ga se slavi i u jezicima izumrlih naroda koji ga nikada nisu upoznali. Kada molimo u jezicima, Duh Sveti koji je živa Božanska osoba u nama moli umjesto nas. Čovjek može htjeti moliti u jezicima, ali same uzdisaje i riječi molitve daje Duh koji iz dubina našeg srca zaziva za ono što nam uistinu treba.
Uobičajeno su to riječi koje slave Boga i priznaju Božju veličinu, ljubav i milosrđe u odnosu na čovjeka. Također, tu su i riječi kojima se moli Boga da iscijeli i oslobodi srce od svega što priječi slušati i vršiti volju Očevu. Tako se Duh Sveti između ostalih nakana može zauzimati za nas da nas Bog oslobodi od straha koji je barijera promjeni životnog smjera i pokretanju neke važne aktivnosti. Važno je da osoba koja ima ovaj prekrasan i dragocjen dar moli svakodnevno u jezicima, jer se velika sila i pomazanje Duha spušta nad osobu, njenu obitelj, posao i prostor u kojem živi i radi.
Duh Sveti može molitvom u jezicima u potpunosti promijeniti srce molitelja tako da se osoba u jednom trenutku osjeća spremno prihvatiti neki veliki životni izazov hoda u vjeri, a u takve izazove spada i odluka o pokretanju poslovnog pothvata. Neki su ljudi dovoljno jaki i hrabri sami po sebi da se odluče za velike avanture, a neki su ranjeni i slabi te molitvom u jezicima mogu zadobiti snagu da se odluče na izazovniju životnu avanturu s Isusom. Plodovi ove molitve su uvijek odlučnost i hrabrost za odluke i djela važne za svakodnevni rad i život. Čovjek koji ustrajno moli u drugim jezicima izgrađuje sebe za veća djela Bogu na slavu.
Tumačenje jezika je druga vokalna karizma izravno povezana sa darom molitve u jezicima. Uobičajeno je da ovaj dar prima osoba koja ima dar molitve u jezicima: „Zato onaj koji govori tuđim jezikom neka se moli da ga može tumačiti“ (1 Kor 14, 13). Međutim, ne prime svi kršćani koji mole u jezicima i dar tumačenja. Tumačenjem se u Duhu prevodi što osoba koja moli u jezicima govori. Korist od tumačenja jezika ima osoba koja moli u jezicima, osoba koja tumači jezike, ali i svi drugi koji su srcem otvoreni čuti Božju volju.
Osoba koja moli u jezicima može od osobe koja tumači jezike čuti kako se Duh zauzima za neku njenu nakanu koja je važna za život. Tumačenje je karizma dana od Boga na veću izgradnju vjere pojedinca, ali i zajednice kojoj vjernik pripada. Rast u vjeri izravno utječe na pojedinca koji iz neke vrste pasivnosti i čekanja prelazi u proaktivnost za Gospodina. Tumačenje jezika je dar veći od dara molitve u jezicima i gotovo je ravan daru proroštva: „Želio bih da svi govorite tuđim jezicima, a još više da prorokujete. Onaj koji prorokuje nadvisuje onoga koji govori tuđim jezicima, osim da to ovaj tumači na izgradnju Crkve“ (1 Kor 14, 5).
Kada osoba moli u jezicima bez dara tumačenja tada treba moliti diskretno za sebe, a kada ima dar tumačenja može govoriti i tumačiti jezike pred drugim ljudima na zajedničku izgradnju Crkve. Uobičajeno je da jedna osoba moli u jezicima, a druga da tumači jezike, no može biti da ista osoba moli i tumači jezike. Molitva u jezicima uz tumačenje jezika snažno izgrađuju osobu za veća djela svjedočanstva za Gospodina, a ta djela svjedočenja su i rad i poslovni pothvati.