vladimirgrebenar 
Promatramo li ponašanje ljudi, a jednako tako ako razmišljamo o svom ponašanju lako možemo spoznati da je u nama neka sklonost da vrlo brzo zaboravljamo dobro što smo primili od drugih ljudi, Crkve, društva, školstva, sporta, heroja domovinskog rata… Nažalost, mnogi ljudi ne spoznaju niti dobro koje primaju svakodnevno pa nisu kadri u sebi držati minimum zahvalnosti na neko duže vrijeme. Začuđuje koliko često zaboravljamo važne odluke i uspjehe u kojima su nam pomogli drugi i zbog kojih danas ne bi imali život kakvog živimo.
Nasuprot tome, svaku nepravdu koju smo osobno proživjeli ili ranu koju smo zadobili pamtimo i nosimo duboko u sebi. Jednako tako je i u poslovnim organizacijama ili odnosima u društvu. Primjerice, mnogi radnici se žale na svoje poslodavce i voditelje kako u organizaciji nema dovoljno pravednosti, kako plaće nisu dovoljno visoke, kako bi bilo dobro da se donese ova ili ona odluka. Također, isti ljudi se žale na nepravde u društvu i loše vodstvo političkih vlasti. Nažalost, jako malo takvih ljudi ima hrabrosti i vjere izjaviti „mogu li ja preuzeti odgovornost i inicijativu i provesti promjenu svima na veću korist i izgradnju“.
Malo građana je spremno dići glas i ustati protiv nepravdi i sudjelovati u nekoj građanskoj inicijativi. Većina uglavnom govori kako stvari ne funkcioniraju najbolje, ali s druge strane ne čine ništa da te stvari promjene. Većina rijetko pokreće u životu pothvate da stvari koje smatraju nepravednima i pogrešnima isprave. Izbor većine je pasivno čekanje da netko drugi nešto poduzme i riješi.
Obzirom da lideri u organizacijama i politici imaju najveću odgovornost, većina očekuje da bi ti lideri trebali promijeniti stvari na bolje kako bi svi bili sretni i u blagostanju. Čini se da kod mnogih ljudi nema nikakvog osjećaja za odgovornost za vlastite promašaje, poteškoće i neuspjehe, niti za doprinos takvom stanju u društvu. Nije ovo nova spoznaja, već opis onoga što je sadržano i u knjigama mudrosti Staroga zavjeta od prije tri tisuće godina.
„Taština nad taštinama!“, veli propovjednik, „taština nad taštinama, sve je taština! Što koristi čovjeku sva muka koju trpi pod suncem?“. (Prop 1, 2-3). Čovjek je manje ili više tašt, a izrazito tašti ljudi trpe uzalud kako piše u Svetom pismu. Lideri i pojedinci kada žele promijeniti stvari na bolje imaju izazov pobijediti tri vrste duhovnog zla: osobnu taštinu, taštinu drugih ljudi i opći zaborav. Što god da pokušamo činiti dobro za zajednicu, suočit ćemo se sa vlastitom taštinom i taštinama drugih ljudi.
Lideri u bilo kojem pothvatu, političkom, vojnom ili poslovnom moraju staviti svoje osobne interese na zadnje mjesto, a to je mjesto iza interesa organizacije kojom upravljaju. Lideri najprije moraju pobijediti osobne tašte interese, a zatim tašte interese drugih ljudi za opće dobro svih. Lideri koji žele postići veliki uspjeh, uvijek na prvom mjestu moraju imati interese organizacije kojom upravljaju.
Interesi organizacije često nisu interesi mnogih taštih ljudi. Zbog taština, strahova i sebičnosti mnogih ljudi koji su dio kolektiva, lideri imaju još teži zadatak. Liderov zadatak kada provodi promjenu je ne samo podrediti osobne interese organizacijskim interesima, već još i više, konfrontirati se sa mnogim taštim ljudima. Na kraju, kada se provede neka promjena na bolje, tada s vremenom nastupa zaborav većine.
Možemo navesti po jedan vjerski, politički i poslovni primjer. Kada je Mojsije izvodio Izraelsku zajednicu iz Egipta imao je najprije osobne otpore tom pozivu. Rekao je Bogu: „Kako? Zar ja da idem faraonu: da izvedem Izraelove sinove iz Egipta?“ (Izl 3, 11). Kada je prihvatio misiju za opće dobro morao se konfrontirati sa faraonom i sa mnogim Izraelcima koji su prigovarali na svaku promjenu do prelaska Crvenog mora. Naposljetku, dio Izraelske zajednice je u potpunoj slobodi u Sinajskoj pustinji iskazao najgoru nezahvalnost Bogu i Mojsiju klanjajući se zlatnom teletu kao poganskom božanstvu. Bog je znao da su nezahvalni pa im je po Mojsiju poručio: „Ove zapovijedi, što ti dajem danas, neka ti budu upisane u srcu!… Nosi ih kao spomen na čelu i napiši ih na dovratnike svoje kuće i na svoja vrata!“ (Pnz 6, 6 – 9). Možemo navesti drugi primjer iz naše bliže prošlosti.
Kada se iznova nakon mnogo stoljeća rađala naša lijepa domovina u domovinskom ratu, kada su partijski drugovi gledali kako da nakon pola stoljeća siđu s vlasti, a nakon što kukavički predali naoružanje neprijatelju, predsjednik Tuđman je prihvatio lidersku poziciju u najtežim povijesnim okolnostima.
Prvi predsjednik konfrontirao se lideru vojno nadmoćnijeg i brojnijeg neprijatelja koji ga je čak pokušao ubiti u zrakoplovnom napadu.
Čvrst stav u obrani interesa domovine i konfrontacija sa neprijateljem i domaćim protivnicima samostalnosti, dotaknula je srca mnogih ljudi koji su pošli u obrambeni rat, premda se činio već na početku izgubljen.
Tada smo imali jakog lidera i jaču vjeru u Boga.
Danas imamo domovinu i slobodu za koju su toliki branitelji podredili osobne interese i život i koja je ugrožena novim izazovima zbog osobnih interesa lažnih lidera spremnih koalirati i s neprijateljem i zbog kratke pameti većine naroda.
Vjersko i političko liderstvo na neki su način model događanja i u poslovnim organizacijama.
Malo ljudi zna da u aktivnoj radnoj populaciji u Republici Hrvatskoj skoro polovina ima nepoželjne oblike radne motivacije.
Drugim riječima, njihova ponašanja kao radnika i menadžera nisu poželjna poslodavcima.
Također, takva ponašanja ne mogu pokrenuti vlastite poslovne pothvate ili pothvate u organizaciji.
Obilježja takvog ponašanja su česta optuživanja nadređenih, reaktivnost na poslu, otpori promjenama na bolje, sklonost praznim hodovima i izbjegavanje odgovornosti. Takve radnike je sredinom prošlog stoljeća jedan od najvećih znanstvenika radne psihologije Douglas McGregor opisao kao X radnu populaciju koju lideri moraju čvrsto kontrolirati kako bi dali kakav takav rezultat. Međutim, lider koji troši vrijeme na kontrolu X radnika propušta priliku stvarati. Takvi ljudi ne stvaraju, uzimaju više nego što daju, krive druge ljude i imaju kapacitete samo za odrađivanje posla.
Suvremeni razvoj ne može jamčiti poslove radnicima s takvim ponašanjem. Koliko god se ovo činilo grubo, istina je to o radu i stvaranju koju je i sam Isus branio kada je trećeg slugu koji je primio samo jedan talent osudio na „plač i škrgut zuba“, jer nije stvorio ništa i jer se branio manipulacijom kako je pošten i malen. Dakle, takvo ponašanje je težak grijeh u radu i može čovjeka odvesti u vječnu propast. Biti u radnom odnosu, a ne biti svjestan i ne željeti znati jesam li zavrijedio plaću je zabluda prema sebi i teret za druge.
Koliko ljudi ovo spoznaje ili o ovome uopće razmišlja? Pretpostavka da je država odgovorna stvarati radna mjesta i svima omogućiti da rade i žive blagostanje je samo djelomična manja istina. Veća je odgovornost na pojedincu, koji će na kraju stati pred Stvoritelja i odgovarati za svoje postupke. Kada se u „onaj dan“ budemo gledali „oči u oči“ neće biti s nama oni koje optužujemo za osobne promašaje.
Lideri i pojedinci koji žele činiti dobro za interes neke zajednice nužno će ući u konfrontaciju s ljudima. Umjesto zahvalnosti često puta doživjet će brzi zaborav i nezahvalnost. Zato je važno na svojoj strani imati Gospodina koji je „zaštita i štit“. Ljudi koji ljube i slijede Gospodina ne boje se drugih ljudi koji su neprijatelji dobra. Kada god trebam činiti dobro za opće dobro, a strah se nameće kao barijera, moram znati da je vjera jedini način kako pobijediti. Zato mnogi lideri koji žele činiti dobro, a koji nisu čvrsto u Kristu ne mogu služiti drugima kao pravi lideri.
Strahovi koji se ne pobjeđuju vjerom smanjuju liderski potencijal i takvi lideri padaju u sebičnosti, karijerizme i korupciju. Lideri koji ne mogu nadvladati svoje strahove i taštine te negativne riječi i djela drugih ljudi nisu dobri lideri. Kada dođu teški trenuci takvi se ljudi pokolebaju i ustuknu pred napastima. Njihovo liderstvo postaje razočaranje za one koje vode.
Svi koji se školuju i teže jednog dana preuzeti odgovornost i voditi druge, trebaju se učiti na primjeru Isusa Krista, lidera nad svim liderima. Isus je podredio svoje interese općem dobru Crkve, tj. svih ljudi. Smrt na križu je sramotna smrt. Isus kao savršen lider prihvatio je vlastito sramoćenje i konfrontaciju sa vlastima i zlim ljudima kako bi svima ostavio uspjeh neprocjenjive vrijednosti – vječnost.
Isusov uspjeh je uskrsnuće i Crkva. Isus je lider koji je dao priliku za promjenu čak i onima koji su prema njemu učinili zločin. Isus nama danas daje primjer i priliku za promjenu, tebi i meni, svim ljudima. On poziva proaktivne, inovativne, željne života i ostvarenja, pune ljubavi i sućuti prema drugima da se nastane u kraljevstvo Nebesko već ovdje na zemlji. Obećava i ispunjava ostvarenje punog životnog smisla onima koji su spremni podrediti svoje interese i koji su spremni na konfrontaciju sa zlim ljudima.
Isus obećava i ispunjava duhovno i materijalno blagostanje svima koji slijede njegov liderski primjer. Mlaki ljudi ne ulaze u kraljevstvo nebesko na zemlji niti na nebu. Isus reče: „… kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe.“ (Mt 11, 12).[1]
[1] Članak je uz manje izmjene objavljen u: Veritas. Glasnik sv. Antuna Padovanskog. Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Zagreb. Sveti Duh 31. Broj -2. Siječanj 2021. Str. 34.