vladimirgrebenar 
Sakramenti su prema učenju Crkve vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti i uvijek djeluju prema teološkoj formuli „ex opere operato“. Drugim riječima, to znači da djeluju sami po sebi, odnosno snagom svoje svetosti uz samo jedan jedini uvjet, a to je da je obred njihovog dodjeljivanja izvršen u svemu prema pravilima Crkve. Sakramentalna milost ex opere operato djeluje bez obzira na stanje duha onoga koji ima vlast dijeliti sakramente. Primjerice, neki svećenik može biti u teškom ili smrtnom grijehu, ali sakramenti koje je podijelio narodu imaju Božansku milost po snazi svoje svetosti, a ne po pobožnosti i stanju duše svećenika koji ih dijeli.
Mnogi ljudi se pitaju kako je to moguće? No, takva autoritativna snaga sakramentalnog obreda prema Božjem zakonu ima veliku sličnost u primjerima kakvi se mogu naći u ljudskim odredbama i narodnim zakonima. Primjerice, neki sudac koji donosi sudske presude može biti iznimno korumpiran, osoba koja prima mito ili pogoduje utjecajem, tj. u tajnosti krši zakon, ali njegove presude se obvezujuće moraju provoditi dokle god je na mjestu sudca koji predstavlja državu i odluke koje je donio ne mogu se opozvati njegovim razrješenjem. Bog je savršeno pravedan i neće povući svoja obećanja niti milosti narodu, čak i ako svećenik teško griješi, i zato će svećenik za stanje svoga duha i svoju službu odgovarati Bogu, a ne narodu.
Zato mnogi ljudi koji se pravdaju kako ne žele ići na svetu misu nedjeljom i blagdanima, niti primati sakramente zbog života nekog svećenika, zapravo sami sebe osuđuju, jer se pravdaju s Bogom da njegov Zakon i učenje Crkve nisu pravedni. No, s druge strane isti ti koji mjere mjerom pravednosti čine nepravde u svom životu i u pravilu od društva uzimaju više nego što daju. Umjesto da prihvate Božje milosrđe i milosti koje udjeljuje Crkva po svim svećenicima i sakramentima, oni sami prizivaju sud pravde i spore se s Bogom odbacujući toliku Božju dobrotu i praštanje.
Gospodin Isus nas upozorava da vrijeme milosrđa ima svoj završetak, a nakon njega dolazi vrijeme pravednog suda. Čovjek ne može opstati pred sudom Božjim, jedini način da se spasimo je život po Dekalogu, redovita molitva, vršenje volje Božje, milosrđe Božje i sakramentalna milost.
„Sakramente Novog zakona ustanovio je Krist; ima ih sedam a to su: Krst, Potvrda, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red i Ženidba.“[1]
Bog na sebi svojstven način progovara čovjeku kroz sakramentalnu milost u svakom od tih sakramenata. Kada je riječ o svakodnevnom životu, radu i poduzetničkoj aktivnosti posebno su važna tri sakramenta: Krštenje, Ispovijed i Euharistija.
„Sveti krst je temelj cijeloga kršćanskog života, ulaz u život Duha (vitae spiritualis ianua) i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima“ (Katekizam 1213).
Ukoliko je čovjek kršten, a nema intiman molitveni odnos s Bogom tada je krštenje kao milosni dar Duha Svetoga u tom čovjeku potpuno blokirano. Međutim, ako je otvoren poticajima Duha, krštenje je temelj i vrata čovjekovog duha kroz koja prima Božje poticaje i milosti. Kršten čovjek u sebi nosi Duha Svetoga i samo zbog toga neke su odluke tijekom njegovog života po nadahnuću Duha. Naravno, nije dovoljno biti samo kršten, već treba raditi na svojoj osobnoj izgradnji i rastu u vjeri.
Ipak, vjera u Boga Oca kojeg je objavio Gospodin Isus po Duhu Svetome nije moguća bez krštenja. Isus je nedvosmislen i jasan u pogledu potrebe da se krste svi narodi svijeta i da postanu kršćani kako bi svaki čovjek mogao vršiti volju Božju: „Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20).
Kada se ova zapovijed stavi u stvarni kontekst, primjerice poduzetništva, nije moguće pouzdavati se u vodstvo Duha Svetoga u donošenju poslovnih odluka ljudima koji nisu kršćani. Ljudi koji nisu kršćani se mogu pouzdavati u svoje racionalne i prirodne sposobnosti koje su isto od Boga, ali su na nižoj razini spoznavanja od kršćanske duhovnosti koja je pod utjecajem Duha Svetoga. Krštenje je sveti benefit u poduzetništvu, ali i svakodnevnom životu svim kršćanima.
Zato se tako jasno i na prvi pogled razlikuju kulture i društva koja su judeo-kršćanska u odnosu na društva pod utjecajem drugih religija. Civilizacijski napredak svijeta kakvog poznajemo potaknula je judeo-kršćanska civilizacija. Kada bi kršćani bili više kršćani na način kako nas je Isus pozvao, čitav svijet bi brzo postao kršćanski! Odgovornost za to što ljudi diljem svijeta vjeruju u krivovjerja i hereze je odraz naše slabe kršćanske vjere i mlakog širenja Radosne vijesti.
Pomirenje ili ispovijed je takva milost po kojoj se čovjeku zajamčeno vraća mir u srce nakon što pred svećenikom Crkve prizna svoje grijehe, jer je grijeh donio nemir po kojem se ne može živjeti u Božjoj blizini i donositi odluke koje su u skladu s voljom Božjom. Često puta poslovni ljudi donesu u sakrament ispovijedi zamršene poslovne odnose koje racionalno niti po molitvi ne mogu raspetljati i koji ih čine nemirnima i iscrpljuju, jer ne mogu razlučiti čine li nesvjesno neku pogrešku pred Bogom.
Međutim, još više Bog na izvanredan način progovara kroz svećenika i daje odgovor koji rasvjetljava čitavu situaciju i na takav način skida breme sa onoga koji moli oproštenje svojih pogrešaka od Crkve i vraća mu potreban mir. Primjerice, neki poduzetnik uskraćuje plaćanje poreza državi na način da radnicima isplaćuje dio plaće na ruke, a drugi dio kroz minimalnu plaću kako bi platio minimum poreza državi. Na takav način, uskraćuje se prihod državi za javne potrebe, ali i slabi potencijal buduće mirovine radniku s obzirom na minimalne uplate doprinosa o čemu se uobičajeno ne razmišlja. Takva praksa je sigurno grijeh pred Bogom i državom, a krši se Isusova zapovijed: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje!“ (Mt 22, 21).
Zašto je Isus dao takvu zapovijed učenicima koji su navodili opravdanja neplaćanja punog poreza kao što to čine i mnogi poslodavci danas? I jedni i drugi su se žalili na nepravednost vlasti i kako bi u tim okolnostima bilo sasvim pravedno da su oslobođeni plaćanja punog poreza prema nepravednoj vlasti. No, Isus nas poučava: „Jer, velim vam, ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti književnika i farizeja, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 5, 20). Isus šalje poruku da je blagoslov kraljevstva nebeskog veći i jači od svake nepravde neke zemaljske vlasti.
Isus na ovaj način govori da se na većim stupnjevima pravednosti očituje Božja svemoć i utjecaj samog Boga koji neće dopustiti da pravednik padne, već je Bog obećao zbog sebe da će opstati pravednici, a nepravedni propasti: „Gle, propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere“ (Hab 2, 4). Prema tome, svećenik u ispovijedi držeći se Svetog pisma i dopuštajući Duhu da ga vodi može dati jasne savjete poduzetnicima kako ne smiju kršiti zemaljske zakone i uskraćivati poreze državi radi straha od pada učinkovitosti, već da moraju jače moliti, pred radnicima i drugim dionicima širiti Radosnu vijest i tako se više pouzdavati u Boga koji će tek tada dati sve veće blagoslove u poslu, jer je obećao da će „pravednik živjeti od svoje vjere“.
Euharistija ili pričest je izvanredna milost sjedinjenja sa samim Bogom i uranjanje u dubine Božje ljubavi kroz blagovanje Svetog Tijela i Krvi Kristove. Osjećaji tijekom primanja Gospodina u ovom vidljivom komadiću živog Tijela Isusa Krista i do petnaestak minuta nakon tog čina su osjećaji obnavljanja života i primanja milosti kreativnog djelovanja u konkretnim životnim okolnostima. Bog je Stvoritelj (Kreator), a mi smo nalik Bogu po toj sposobnosti koju nam je dao, zato primanjem Tijela Kristova mi zapravo primamo kreativnu stvaralačku snagu i nadahnuće za rad i život: „Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“ (Iv 6, 53 – 54).
Poduzetnicima i ljudima koji stvaraju ovaj sakrament je izvor nadahnuća za kreativne ideje i snagu duha da se ideje pretvore u konkretne rezultate. Potencijali poduzetničke kreativnosti i inovativnosti mogu se snažno povećati kada se u poniznosti prima sakrament Euharistije. Neiscrpiva snaga ovog sakramenta djeluje onoliko koliko je čovjek koji ga prima ponizan i spreman vršiti volju Božju.
Drugim riječima, ako vjernik ima otvoreno srce za suradnju s Isusom kroz konkretne životne okolnosti poput donošenja poslovnih odluka, onda primanje ovog sakramenta ima veliki učinak i tako se očituje Božja svemoć u poniznom čovjeku. Isus je prisutan u Presvetom sakramentu i oni koji imaju otvoreno srce za Božju riječ mogu čuti Isusov glas koji želi govoriti svakom svom djetetu za konkretne životne okolnosti.[2]
[1] Katekizam Katoličke Crkve, HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Zagreb, 1994. (Katekizam 1210).
[2] Članak je uz manje izmjene objavljen u: Veritas. Glasnik sv. Antuna Padovanskog. Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Zagreb. Sveti Duh 31. Broj 4. Travanj 2022. Str. 30.