vladimirgrebenar 
Svetima nazivamo osobe koje su napustile svijet, neki uznesenjem na nebo poput proroka Ilije, neki prirodnom smrću poput Mojsija, neki prijevremenom smrću zbog teške bolesti popust Sestre Faustine, a neki mučeničkom smrću za svjedočanstvo vjere poput Ignacija Antiohijskog. Postoji li u Svetom pismu svjedočanstvo o aktivnostima svetih usmjerenih prema ljudima na ovome svijetu? Događaj preobraženja Isusova dogodio se na gori Taboru pred ukazanjem proroka Ilije i Mojsija koji su svijet napustili davno prije Isusova rođenja.
Što su Mojsije i Ilija kao najveći sveci Staroga zavjeta razgovarali s Isusom na Taboru nekoliko dana prije njegove smrti pred očima trojice uplašenih apostola? Zasigurno su ga hrabrili i zagovarali da ustraje do smrti na križu kako bi se ispunio Zakon i Proroci, odnosno kako bi se ispunio Božji plan i pobjeda nad kraljevstvom tame i smrti. Otkrivenje kao posljednja knjiga Biblije, sadrži svjedočanstvo apostola Ivana koji je vidio događaje posljednjih vremena, a pobjedu Isusova kraljevstva opisao kao svadbu „Janjeta“ – Isusa i „zaručnice“ – Crkve kao zajednice svetih: „Njegova se zaručnica opremila; dano joj će da se obuče u blistav, čist lan! Lan zapravo, označuje pravedna djela svetih“ (Otk 19, 7 – 8).
Apostolu Ivano dano je da vidi nebesku Crkvu koju čine sveti koji su za života na zemlji činili pravedna djela vjerom u pravoga Boga. Povijest svetosti u prvoj i jedinstvenoj Crkvi seže sve od sredine drugog stoljeća. Crkva je od prvih vremena razvila učenje o svecima kojemu je temelj sljedeće: a) sveci nam daju primjer kršćanskog života i b) sveci zagovaraju pred Bogom za naše potrebe. Najstariji zapis o štovanju svetaca odnosi se na mučeničku smrt biskupa Smirne Polikarpa 155. godine.
Prvi proglašeni sveci bili su isključivo mučenici iz razdoblja prva tri stoljeća ranog kršćanstva, a već krajem trećeg stoljeća Crkva za ideal kršćanskog života priznaje i primjere osoba koje nisu podnijele mučeničku smrt, ali su životom svjedočili ljubav prema Kristu i bližnjima. Nakon priznavanja kršćanstva službenom religijom Rimskog Carstva 387. godine, kult štovanja svetaca u jedinstvenoj Crkvi biva sve većeg intenziteta. Zapadna Crkva je više razvijala štovanje relikvija, a istočna slike svetaca.
Prvim raskolom Crkve u 11. stoljeću na istočnu Pravoslavnu i zapadnu Katoličku crkvu, zadržan je kult štovanja svetaca, ali je svaka Crkva od tog vremena svetima proglašavala i štovala svoje svece, tako da Katolička i Pravoslavna Crkva imaju zajedničke proglašene svece prije raskola, a svaka svoje nakon raskola. Međutim, učenje Crkve o svetosti priznaje da svetost kao kriterij ulaska u Raj ovisi o vjeri i djelima koja tu svetost potvrđuju, a to znači da postoje mnogi sveci o kojima ne znamo ništa, ali su u Raju i zagovaraju za naše potrebe.
Njemački augustinski svećenik i teolog Martin Luther započeo je pokret reformacije zapadne Crkve u 16. stoljeću koji je osim još jednog raskola Crkve rezultirao i izmijenjenim učenjem o kultu svetaca u odvojenim reformatorskim crkvenim zajednicama koje općenito nazivamo protestanti. Premda se danas broj protestantskih crkvenih zajednica procjenjuje na preko trideset i tri tisuće u svijetu, općenito se smatra da imaju dvije zajedničke temeljne vjeroispovijesti, prvu „Nicejsku“ iz 4. stoljeća koja je zajednička svim kršćanima pa i protestantima, i drugu „Augsburšku“ iz 16. stoljeća koja je zajednička samo protestantima. Augsburško reformatorsko vjerovanje dotiče se kulta svetaca i za reformatorske crkvene zajednice dokida štovanje relikvija i slika svetaca, dokida učenje o zagovoru svetaca za potrebe pojedinca, i tumači da sveci zagovaraju samo za općenite potrebe zajednice. Ostaje učenje o tome da nam sveci daju primjere života u vjeri, premda niti jedna protestantska crkvena zajednica ne proglašava svete.
Katolička i Pravoslavne Crkve do danas nisu bitno izmijenile odnos prema učenju o svetima, već još više učvrstile kult pobožnosti prema zagovoru svetih i nasljedovanja primjera njihovog života za Krista. Prema učenju Katoličke Crkve, svetost neke osobe dokazuje se djelima milosti zagovora pred Bogom. Crkva proglašava osobu svetom samo kada Bog nepobitno potvrdi svetost koja se dokazuje izvanrednim čudesnim ozdravljenjima za neke pojedince koji su molili zagovor sveca za milost ozdravljenja od Boga. Pobožnost prema svetima u središte stavlja Krista, a ne sveca.
Svetac zagovara pred Kristom i kada se molimo svetima zapravo molimo njihovo posredovanje kod Gospodina Isusa za naše potrebe i nakane. Tijekom povijesti Crkve razvile su se posebne pobožnosti svetima za posebne nakane, pa danas nekim svecima pripisujemo posebno snažan zagovor za neku vrstu nakane, poput zagovora svetom Antunu Padovanskom za izgubljene stvari, svetom Vidu za psihičke bolesti, svetom Erazmu za zaštitu pomoraca i dr. Kada je riječ o posebnom zagovoru za poslovne nakane i pokretanje poduzetničkih inicijativa tada izvanredne milosti od Boga možemo zadobiti po zagovoru Svetoga Josipa Radnika i poduzetnika.
Josip, muž Marijin, bio je za života poduzetnik, proizvodio je i prodavao proizvode od drveta i u narodu su ga zvali „tesar“, što znači da je bio poznat po svom profesionalnom radu. Kada su Židovi iz Nazareta vidjeli da Isus čini čudesa pitali su se: „Zar on nije tesarov sin?“ (Mt 13, 54 – 55), premda Josip više nije bio među živima u vrijeme kada je Isus javno djelovao. Prema tome, Josip je bio na daleko poznat poduzetnik. Josipov tesarski rad slika je današnjeg poduzetničkog rada na operacijskim procesima koji zahtjeva veliku strpljivost, kreativnost, vještinu, volju, proaktivnost, poduzetnički duh…
Možda je najbolji argument o snazi Josipova zagovora za poslovne potrebe izjaviti sljedeće: „dajte Josipu priliku i sami se uvjerite!“. Sveti Josip Radnik ima toliko snažan zagovor kod Gospodina Isusa, prema snazi odmah do Marijinog zagovora. Zašto? Josip i Marija su Isusu rekli: „Da!“, zato Isus njima ne želi reći „Ne!“. Važno je imati na umu da Josip može zagovarati samo za plemenite i potrebne nakane, a ne za one motivirane sebičnostima i taštom slavom. Moliti se Josipu za nakane materijalnog blagoslova, a ne željeti promijeniti svoj život je potpuni promašaj. Josip, a niti bilo koji drugi svetac ne može zagovarati za grešne nakane ili za nakane ljudi koji odbacuju Božju riječ i Zakon.
Poslovni ljudi bi prije molitve Josipu Radniku i drugim svetima trebali promisliti o motivima nakane za koju mole kako bi u molitvi predali istinsku potrebu koja će zasigurno biti uslišana. Svatko tko se molio svetima, a posebno Josipu za poslovne potrebe, primio je od Boga odgovor u obliku blagoslova i milosti. Josip ima snažan zagovor za velike materijalne blagoslove, ali samo za one koji su siromašni srcem! U poslovnom svijetu mnogi poduzetnici vjernici svjedoče o izvanrednoj snazi tridesetnice i krunice Svetom Josipu za poslovne potrebe. Također, osobno molim u kontinuitetu te molitve i svjedočim o izvanredno snažnom utjecaju svetog Josipa na blagoslove u području posla i financija.
Najčešće se izvanredni blagoslov po zagovoru svetog Josipa dogodi zadnji dan tridesetnice! Tko je iskusio Josipovu pomoć u poslu, posebno u području financija, zna da je razumno moliti i dalje Josipa za pomoć. Bog se proslavlja po Josipu i danas, kao što je to činio prije dva milenija. S jedne strane malen, samozatajan, šutljiv, nenametljiv, ponizan i skroman, a s druge strane toliko silan u zagovoru za velike poslovne pothvate i financijske blagoslove. Josip u kraljevstvu nebeskom zasigurno ima pristup Božjim riznicama čije se bogatstvo ne može izračunati!
Snovi su jedan od čestih načina komunikacije Boga i čovjeka. Mnogi se pitaju zašto sami nemaju snove sa značenjem od Boga. Nitko ne može primiti poruku od Gospodina kroz snove, ako postoje barijere na strani čovjeka da primi tu milost, odnosno ako je čovjekovo molitveno iskustvo slabo. Josip egipatski je došao na dvor faraonov kada je protumačio san o sedam debelih i sedam mršavih krava, i sedam punih i sedam šturih klasova: „Onda faraon reče Josipu: ‘Usnio sam san, a nitko ga ne može protumačiti. Čuo sam o tebi da ti možeš protumačiti san čim ga čuješ.’ – ‘Ništa ja ne mogu – odgovori Josip faraonu – nego će Bog dati pravi odgovor faraonu’“ (Post 41, 15 – 16).
Josip je u Duhu Svetom faraonu prorekao da dolazi sedam godina obilja i velikog prosperiteta u zemlji, a zatim sedam godina velike krize i gladi te da faraon mora donijeti važnu poslovno – političku odluku: „Zato neka faraon izabere sposobna i mudra čovjeka i neka ga postavi nad zemljom egipatskom“ (Post 41, 33). Faraon je poslušao savjet i postavio Josipa sebi za zamjenika. Josip je priskrbio Egiptu veliku ekonomsku i vojnu snagu i pozitivan utjecaj na čitav svijet u vrijeme sedmogodišnje velike svjetske krize: „Sav je svijet išao u Egipat k Josipu da kupuje žita, jer je strašna glad vladala po svem svijetu“ (Post 41, 57).
Bog je tako preko samo jednog sna priskrbio svome sluzi Josipu utjecaj i ime u čitavom svijetu, a faraonu veliki ekonomski uspjeh, jer je bio ponizan i poslušao Božji savjet. Prorok Danijel je tumačio snove velikom kralju Nabukodonozoru i zbog toga je poput Josipa egipatskog, bio na dvoru moćnog kralja Babilonskog. Bog je više puta u snu progovorio Josipu iz Nazareta i dao uputu kamo da povede Mariju i dijete Isusa. Također, na mnogo drugih mjesta u Svetom pismu je opisano kako se Bog objavljivao u snovima. Čovjek koji je srcem otvoren osluškivati Božju volju, otvoren je primiti snove od Gospodina. Gospodin može dati kroz snove poticaje na neku aktivnost i smjer djelovanja ili opomene da se čovjek klone nekih ljudi i situacija.[1]
[1] Članak je uz manje izmjene objavljen u: Veritas. Glasnik sv. Antuna Padovanskog. Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Zagreb. Sveti Duh 31. Broj 6. Lipanj 2022. Str. 30.