vladimirgrebenar 
„Sveto Pismo raste s onim tko ga čita“, kaže sveti Ambrozije. Preko inicijative „Evanđelje dana iz Međugorja“ očito je kako Sveto Pismo oživljava među Božjim narodom. Događa se čudesni prijelaz od zanemarenosti Svetog Pisma na kućnim policama do njegova stavljanja u središte srca u svakodnevici. Tako Sveto Pismo raste. A kad se događa rast, oslobađa se snaga, sve se pokreće, budi se radost, i divljenje, otvaraju se nove spoznaje. To je neminovno izazov koji nikog ne ostavlja ravnodušnim jer Duh Sveti je Duh života i novosti. On, kako kaže sv. Ignacije, grize savjest onih koji mu se opiru i tješi srca onih koji Mu se predaju.
Zato valja slaviti Boga što je otvorio izvore duhovne obnove našega naroda. Ispunjava se Isusovo proroštvo da će iz utrobe onoga koji vjeruje u Njega poteći „rijeke žive vode“ (Iv 7, 37), a vjera je sada u mnogima oživjela, utrobe su pročišćene postom i potekle su obilne rijeke. Mi Hrvati, narod koji je zbog nevjernosti Bogu i zavisti neprijatelja sveden gotovo na dolinu suhih kostiju, raduje se i klikće jer rijeke žive vode sada oživljuju njegove suhe kosti i šire se kao poplava. Bog očito želi da se duhovno poplavi sva suhoća našega naroda i neka se dogodi, neka tako bude!
U mnogim smo stvarima, i na razini crkvene i društvene stvarnosti, bili previše ukočeni, kao vezani. Duh komunizma, crvene zvijeri, povezan s duhom masonerije, crne zvijeri, uspio je usaditi strah u kosti. Nakon generacija koje su odrasle pod komunističkom diktaturom došle su nove generacije koje su podvrgnute podmukloj diktaturi relativizma i sustavnog omalovažavanja svega vrijednoga što sačinjava dušu našega naroda.
Zorni primjer straha u koncentriranom obliku bilo je drhtanje mnogih pred zvjerskim zastrašivanjem lažima u vrijeme korone. Koliki su ljudi kod nas u Ckrvi i društvu u toj i u drugim stvarima „vozili pod ručnom“, bojali se tko će što reći, autoritet percipirali infantilno i podanički! No „Bog nam nije dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora“ (1 Tim 1,7), molitva i post za oslobođenje od duha Antikrista, od duha protuBožjih ideologija i od duha mlakosti, razbudila je mnoge koji sada stoje čvrsto na nogama i kojima koljena više ne klecaju.
Od suhih kostiju nastaje vojska Božja i ta vojska shvaća da je bilo pogrešno bojati se i da je sa strahom bila povezana i duhovna lijenost i gluhoća na Božji govor. Ta se vojska sada odrekla straha, nezdravog podaništva, pogubnih obzira, svjetovne korektnosti i ojačana velikim zajedništvom u molitvi i postu stoji čvrsto pred neprijateljskim dusima, onima izvana, ali i onima unutar Crkve, slobodna konfrontirati se iz ljubavi prema Isusu-istini i svetoj Crkvi, Njegovu Tijelu, i s ciljem spasenja što više duša.
Nasuprot geslu diktature „ne talasaj!“ sada odjekuje „glas silna mnoštva kao šum voda mnogih i kao prasak gromova silnih“ (Otk 19,6) koji čini upravo suprotno: diže valove obnove, bilo to nekom „zgodno ili nezgodno“ (2 Tim 4,2). Na tom uzburkanom moru sada je ključno prepoznati Krista i kao Petar krenuti k Njemu po vodi. Tko nema Njega u fokusu tone u strah, u zavist, u svoj ponos, u lažnu duhovnost… Treba optirati za vrline Isusa Krista, za svetost! Treba biti zahvalan za tako važno, a tako zanemareno duhovno djelo milosrđa: grešnika ukoriti!
Koliko se više odupremo strančarenjima, ludim rasprama i sumnjičenjima i prihvatimo umanjivati sebe u poštovanju svakoga, u ljubavi i prema neprijatelju, toliko će više Krist u našem narodu rasti. Koliko više budemo samokritični, toliko će naša dobronamjerna kritika biti čišća i plodnija. Proročki je znakovita u tom smislu bila molitvena nakana inicijative EDM za dokidanje povijesnih prokletstava, među kojima je posebno pogubno prokletstvo nesloge. Vjerujemo da je ono zaista slomljeno i da smo sada ušli u novu epohu!
Službeni nauk Crkve u dekretu o apostolatu laika Drugog Vatikanskog Sabora jasno ističe da laici samim krštenjem stježu dužnost i pravo na apostolat… da imaju vlastiti udio u izgradnji Crkve… da je pojedinačni apostolat laika najpodesniji znak našemu vremenu… da se u određenim okolnostima slobodnim poduzimanjem apostolskih inicijativa od strane laika može bolje ispuniti poslanje Crkve i da je u nekim okolnostima apostolat riječi laika bezuvjetno nuždan: laici naviještaju Krista, obrazlažu i šire njegov nauk, svaki prema svojem stanju i znanju te ga vjerno ispovijedaju. Sam Gospodin određuje laike za apostolat. To biskupi, župnici i ostali svećenici trebaju uvijek imati pred očima te bratski raditi s laicima u Crkvi i za Crkvu. Hijerarhija to treba njegovati i davati načela i duhovnu pomoć te sve usmjeravati na zajedničko dobro Crkve i bdjeti nad obdržavanjem nauka i reda (usp. DRUGI VATIKANSKI SABOR, Apostolicam actuositatem, Dekret o apostolatu laika, brr. 3. 5. 16. i 24). Zato: Bogu hvala i slava što budi i podiže laike za duhovnu obnovu našega naroda!
Pobožnost koju je naš narod u velikoj mjeri sačuvao je naša predragocjena baština, ali sama po sebi nije dostatna. Inicijativa „Evanđelje dana iz Međugorja“ snažno je naglasila da je pobožnost nužno povezati s utjelovljenim angažmanom, kao što su povezani duh i tijelo. Bez utjelovljenja pobožnosti ostali bismo na razini Staroga zavjeta, kao narod koji još iščekuje Mesiju, pa kad i spominje Mesiju-Krista on nije živ i nazočan, nego ostaje poput maglovite ideje, dalek, teoretski, upravo „papirnati“, tj. koji nije pravi i čije se ime mora pisati malim slovom, jer se ne radi o pravom Isusu Kristu koga je rodila Djevica Marija.
Ali kad se s molitvom povežu post i svjedočenje i konkretna djela koja nadahnjuje Duh Sveti – možemo doživjeti da je živi i stvarni Isus Krist među nama. Kroz post naše tijelo sudjeluje u Isusovoj sudbini, kroz karizme Duha Svetoga, kao što su molitva u jezicima, dar spoznaje i proroštva, Isusova prisutnost je gotovo opipljiva i plodi darovima utjehe, iscjeljenja i snažnim poticajima na angažman za Kraljevstvo Božje. Oživio je mesijanski čas u našemu narodu, u naš narod je došao živi Isus!
To ne znači da Ga nije bilo i prije, ali sada je u sili i snazi došao velikom mnoštvu ljudi. Došao nam je kao narodu. Ovo sada je vatra Nove Pedesetnice koja teži postati duhovnom buktinjom, upravo požarom po komu naš narod treba biti Svjetlo svijeta! Vrijeme je iskoraka, vrijeme svjedočenja, vrijeme istine koja oslobađa. Isus je došao u snazi! On treba rasti, a mi se umanjivati!
Fokus u ovoj Inicijativi ne treba ostati na izvanrednim karizmatskim darovima. Više od njih, premda ne bez njih, vrijedi priznanje vlastite nedostatnosti i usredotočenost na bitno. Ne „cijediti komarca, a gutati devu“ (Mt 23,24), nego se svim snagama zauzeti oko zaista bitnoga, a tek onda ni ono što nije toliko bitno – ne zanemariti (usp. Lk 11,42): to je istina koja oslobađa, to je poniznost, sestra ljubavi koja je najveća. Samo ne fake ljubav, obojana ideologijom i relativizmom, nego ona prava.
Neka ona trijumfira: milosrdna Kristova ljubav kao novo izlijevanje Duha Svetoga i uspostava Kristova Euharistijskog Kraljevstva, po trijumfu Bezgrješnoga Srca Marijina! Bože, blagoslovi ovu Inicijativu i sve što po njoj u našem narodu i našim Domovinama Hrvatskoj i BiH želiš učiniti. Vrati naše iseljenike i sjedini nas u svome srcu. Ljubljena Marijo, Kraljice Mira i Kraljice Hrvata, Tebi se posvećujemo.
Amen!
Brat svećenik!